Vladimir Nazor, 140. godina rođenja, 30. 5. 1876.

Vladimir Nazor, 140. godina rođenja, 30. 5. 1876.

Vladimir Nazor (Postira, 30. svibnja 1876. – Zagreb, 19. lipnja 1949.), bio je hrvatski pjesnik, prozaist i prevoditelj te političar za vrijeme Nove Jugoslavije. Predsjednik ZAVNOH-a, i prvi predsjednik Narodne Republike Hrvatske. U pedeset godina plodnog rada Nazor je pisao pjesme, pripovijetke, priče za djecu, putopise, romane, dnevnike, rasprave i prevodio talijanske i njemačke pjesnike.
Vladimir Nazor rodio se je u Postirama na otoku Braču, 1876. godine. Pučku školu završio je na otoku Braču a gimnaziju u Splitu. Studirao je prirodne znanosti, matematiku i fiziku u Grazu i Zagrebu. Diplomirao je 1902. godine. Predavao je na hrvatskoj gimnaziji u Zadru, a od 1903. do 1918. godine u Istri (gdje je ujedno i proveo najviše svog života) te u Zagrebu od 1918. do 1920. godine. Bio je upravitelj dječjega doma u Crikvenici od 1920. do 1931. godine. Potom je od 1931. godine živio u Zagrebu. Umirovljen je 1933. godine u Zagrebu kao upravitelj dječjega doma. Prvo djelo mu je bilo Slavenske legende (1900.)
Godine 1904. u Zadru je objavljeno njegovo djelo Knjiga o hrvatskim kraljevima, a u to vrijeme počinje pisati i Istarske priče. Koju godinu kasnije objavljuje Velog Jožu (1908.) – djelo po kojemu će se prepoznati Nazorova proza, a koje je on sam smatrao neuspjelim. Godine 1916. objavio je nekoliko knjiga: Utva zlatokrila, Medvjed Brundo, Stoimena.
Na izborima 1934. godine Nazor se krivim političkim potezom izjasnio za takozvanu Jevtićevu listu, te su mu neko vrijeme zatvoreni stupci svih novina, časopisa i vrata svih izdavača. Nedugo poslije toga, 1939. godine, objavljuje Pastira Lodu i Dedeka Kajbumščaka.
Godine 1942. s pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem preko Kupe odlazi u partizane, o čemu je izvijestio čak i Radio London. Po Nedjeljku Mihanoviću koji prepričava iskaz Nazorove sestre, Nazor je bio otet. Nazor joj naime nije najavio svoj odlazak a njoj je susjeda javila kako je krugoval objavio da su partizani kidnapirali Nazora. Ista ta ustaška propaganda je krajem 1944. objavila da je Nazor i strijeljan. Istinitost Mihanovićeve tvrdnje da su partizani Nazora odveli u šumu na prijevaru i nasilno, najbolje demantira sam pisac u tekstu „Bijeg iz Zagreba“ gdje piše o svojoj i Goranovoj želji da odmah odu u partizane. A nalazimo još i mnoga svjedočanstava te osobne zapise o Nazorovima razlozima za odlaske u partizane.
Nedugo nakon odlaska u partizane Nazor počinje voditi dnevnik S partizanima. Nakon Drugoga svjetskog rata objavio je i Pjesme partizanske. U ratu Nazor je predsjednik Izvršnoga odbora ZAVNOH-a, a nakon rata i prvi predsjednik hrvatskoga Sabora.
Bio je akademik HAZU (dopisni član od 1919., redoviti od 1940., te i potvrđeni od 1947. godine). Od 22. ožujka 1948. godine bio je redoviti akademik SANU u Odjelu za literaturu i jezik.
1949. godine imao je i svoj posljednji javni nastup na kojem je čitao ulomke iz svoje nedovršene zbirke U zavičaju.
Umro je u Zagrebu, 19. lipnja 1949. godine. Pokopan je na groblju Mirogoju.

29. travnja 2016 / Obljetnice

Podijeli članak


Ova stranica otvorena je 918 puta.