Titanik – potonuće, 105 godišnjica, 14.4.1912.

Titanik – potonuće, 105 godišnjica, 14.4.1912.

Titanic je putnički brod koji je 14. travnja 1912. godine nakon sudara s ledenim brijegom potonuo u Atlantskom oceanu.
U Londonu 1907. godine sastali su se J. B. Ismay, predsjednik White Star Linea, i James Pirrie, predsjednik brodogradilišta Harland and Wolff. Odlučili su sagraditi tri prekooceanska broda do tada neviđene veličine. Već u srpnju 1908. godine potpisan je ugovor o izgradnji triju brodova, Olympic, Titanic i Gigantic (poslije Britannic), koje će konstruirati Tomas Andrews.
Gradnja Titanica počela je 31. ožujka 1909. godine, a brod je bio porinut u more 31. svibnja 1911. godine. Bio je dugačak 269 i širok 28 metara, dok mu je nosivost bila oko 46.000 bruto registarskih tona. Dubina gaza bila mu je 10,5 metara, visina od kobilice do zapovjednog mosta 32 metra, dok je visina do vrha njegovih četiriju dimnjaka 56 metara. Maksimalna brzina Titanica bila je 25 čvorova. Maksimalna snaga iznosila je 51.500 KS s tri propelera koju je pokretala kombinacija niskotlačne turbine (srednji propeler), dok su ostale pokretala dva četverocilindrična klipna parna stroja. Titanic se smatrao nepotopivim brodom. Imao je najnapredniju tehnologiju i bio je “najsigurniji brod”.
Titanic je krenuo iz britanske luke Southampton na svoje prvo prekooceansko putovanje 10. travnja 1912. godine. Titanicovo prvo putovanje trebalo je biti prvo od mnogih prekoatlantskih putovanja toga broda.
U nastojanju da osvoji Plavu vrpcu Atlantika na svom prvom putovanju u New York, kapetan Edward John Smith namjerno je krenuo kraćim kursom, sjevernijim od propisanoga, i time zanemario opasnost od sudara s ledenim santama. Samo četiri dana kasnije, 14. travnja 1912. godine u 23:40 sati, Titanic se pri brzini od 22 čvora sudario sa santom leda, koja ga je prepolovila na dva dijela, a nakon čega je u 2:40 sati brod potonuo.
Titanic je nakon sudara poslao poziv u pomoć, a prvi brod koji je stigao u pomoć bio je Carpathia. Od 2.223 putnika i članova posade preživjelo ih je samo 706. Poginulo je ili ih se utopilo 1.517, od toga 1.360 muškaraca te 157 žena i djece. Među njima i 27 Hrvata.
Kod ukrcavanja u čamce za spašavanje pazilo se – prema izričitoj zapovijedi kapetana Edwarda J. Smitha – da žene imaju prednost kod ukrcavanja: kako je potonuće i ukrcavanje na čamce trajalo gotovo tri sata, spašeno je 74 % od svih žena na brodu, 52 % sve djece i 20 % svih muškaraca. Od muških se članova posade spasilo svega 21 %; od 22 žene zaposlene na brodu, spasilo se međutim čak 20. Pripadnost privilegiranoj prvoj klasi je putniku davala otprilike 30 % veću šansu za preživljavanje (uostalom, čamci su se nalazili na gornjim palubama broda, blizu sobama prve klase). Pripadnost ženskom rodu značila je, otprilike, 370 % veću šansu za preživljavanje.
Titanic je pronađen 1985. godine. Pronašli su ga Robert Ballard i Jean-Louis Michel.
Katastrofu Titanica četrnaest je godina prije predvidio Morgan Robertson u svojem romanu Futility, or the Wreck of Titan. Roman donosi priču o britanskom putničkom brodu Titan, koji, budući da je bio na glasu kao nepotopiv, nije imao dovoljno čamaca za spašavanje. Na putu prema New Yorku jedne je travanjske večeri udario u santu leda i potonuo u sjevernom Atlantiku. Iako je nakon katastrofe pravog Titanica ponovno objavio roman, s malim izmjenama, sličnosti su ostale zapanjujuće. Novi brod imao je 66.000 tona istisnine; Robertsonov je imao 70.000 tona istisnine. Stvarni je bio dugačak 882.5 stopa; fiktivni 800 stopa. Oba su imala 3 elise i brzinu od 24-25 čvorova. Oba su mogla nositi oko 3.000 ljudi i oba su imala čamce za spašavanje tek za jedan dio putnika. Oba su bila nazivana i ‘nepotopivima’.
Najpoznatija svjetska brodska olupina Titanic mogao bi, za otprilike dvadesetak godina, nepovratno nestati. Uzbunu su podigli podvodni istraživači koji su godinama redovno posjećivali ostatke čuvenog broda na dnu u kanadskim atlantskim vodama. Prilikom najnovije posjete uočili su da se hrđa proširila i zahvatila mnogo veći postotak površine na metalnim dijelovima čuvenog putničkog parobroda potopljenog nakon udara u ledeni brijeg tijekom prvog putovanja.
Neki od stručnjaka kažu da su višestruki pokušaji podizanja Titanica na površinu, kao i odobrene no ilegalne posjete turista i lovaca na potopljeno blago, mnogo doprinijele bržem korodiranju broda. Međutim, drugi tvrde da je uzrok ovako brzog hrđanja u inače hladnim vodama prije svega u pojačanom ribarenju iznad tog područja.
Smanjena količina ribe, kaže jedan od stručnjaka, znači i da je uništena prirodna regulacija količine mikroorganizama. Oni sada padaju na dno i biološkim putem pospješuju koroziju.
Tempo propadanja olupine takav je da, kako su znanstvenici izračunali, more i hrđa dnevno pojedu oko 300 kilograma željeza s Titanica. Paluba, časničke kabine i jarbol već su se urušili i nestali pod pijeskom, a hrđa je opasno zahvatila i pramac broda, čuven kao mjesto s kojeg je Leonardo DiCaprio u filmu Titanic uzvikivao: “Ja sam kralj svijeta!”
Na Titanicu bilo je 30 hrvatskih putnika a preživjelo ih je samo troje. Preživjeli su Mara Osman-Banski iz Vagovine pokraj Čazme, Ivan Jalševac iz Topolovca pokraj Siska i Nikola Lulić iz Konjskog Brda pokraj Perušića.

3. travnja 2017 / Obljetnice

Podijeli članak


Ova stranica otvorena je 837 puta.